Ranavalona III.
Ranavalona III. | |
---|---|
Ranavalona III. | |
kraljica Madagaskara | |
Vladavina | 30. srpnja 1883. - 28. veljače 1897. |
Krunidba | 22. studenog 1883. |
Prethodnik | Ranavalona II. |
Puno ime | Razafindraheti |
Postumno ime | Ranavalo Manjaka III. |
Dinastija | Merina |
Otac | Andriantsimianatra |
Majka | Raketaka |
Rođenje | 22. studenog 1861., Amparibe pored Antananariva |
Smrt | 23. svibnja 1917., Alžir (grad), Alžir |
Potpis | |
Vjera | kršćanstvo |
Ranavalona III. (Amparibe pored Antananariva, 22. studenog 1861. – Alžir, 23. svibnja 1917.[1]), posljednja kraljica Madagaskara koja je vladala od 30. srpnja 1883. do 28. veljače 1897. godine.[1]
Ranavalona III., kći malgaških aristokrata Andriantsimianatre i Raketake, rođena je kao princeza Razafindraheti 1861. godine u tada malom selu u okolini Antananariva Amparibeu.[1]Ona je bila nećakinja kraljice Ranavalone II. i praunuka kralja Andrianampoinimerine. Kao takva kvalificirana je ući u krug potencijalnih pretendenata na prijestolje Kraljevine Madagaskara. Kad je krenula u školu, princezu Razafindrahety primila je njena tetka kraljica Ranavalona II., na svoj dvor gdje je imala privatne satove koje je držao londonski učitelj. Školovanje je nastavila u protestanskoj vjerskoj školi za djevojke Ambatonakangi u Antananarivu. Kao mlada djevojka udala se za aristokrata po imenu Ratrimo (Ratrimoarivoni).[1]On je svega nakon nekoliko godina 8. svibnja 1883. umro u dobi od 22 godine, ostavivši Razafindraheti udovicom. Tad su kružile glasine kako ga je možda dao otrovati premijer Rainilaiarivoni iz političkih razloga. On i njegov stariji brat Rainivoninahitrinioni (bivši predsjednik vlade) stajali su iza aristokratske revolucije iz 1863. godine, nakon koje je i Madagaskar postao ustavna monarhija s podjelom vlasti između kralja i predsjednika vlade, a ne kao dotad isključivo u rukama kralja i njegove aristokracije. Nakon smrti kraljice Ranavalone II. Razafindraheti je postala najizglednija kandidatkinja za njenu nasljednicu, osobito nakon odluke udati se za predsjednika vlade Rainilaiarivonija.[1]
Odmah nakon udaje za Rainilaiarivonija (koji je prije toga bio muž prethodnih dviju kraljica Rasoherine i Ranavalone II.) i ustoličenja na prijestolje 30. srpnja 1883. godine, Ranavalonu III. dočekao je prvi Francusko-malgaški rat (1883. – 1885.).
Francuzi su već prije počeli na sve moguće načine širiti svoj utjecaj na pleme Sakalavu, ali i na ostale malgaške etničke skupine. Nakon rata Francuzi su 1885. prisilili kraljicu potpisati jedan vrlo ambivalentni ugovor.[2]Na osnovi tog sporazuma Francuska je dobila pravo na koloniju Diego-Suarez i pravo naseljavanja francuskih državljana u Antananarivu. U tom trenutku Francuzi još nisu inzistirali dobiti protektorat nad Madagaskarom,[2]zbog sukoba s Britancima. Ipak su se oni na temelju svog tumačenja tog ugovora ponašali kao da je cijeli Madagaskar njihov protektorat i kao da im pripada suverenitet. Velika Britanija priznala je Francuskoj pravo na protektorat tek 1890. godine.[2]
Već godine 1886., Ranavalona III. tražila je preko diplomatskih kanala pomoć od tadašnje sile u usponu Sjedinjenih Američkih Država, ne bi li tako očuvala malgašku neovisnost. Svoje diplomatske napore popratila je brojnim darovima koje je poslala predsjedniku Groveru Clevelandu.[2]Sjedinjene Američke Države, međutim, nisu pokazale nikakvu želju pomoći Madagaskaru u nastojanju očuvati neovisnost.[2]
Kulminacija nesnošljivosti između kraljice i Francuza zbila se 1894. godine, kad je kraljica zajedno sa svojom vladom odbila francuske zahtjeve za teritorijalnim ustupcima i njihovo tumačenje potpisanog ugovora iz 1885. Nakon toga su Francuzi poslali Charlesa Le Myre de Vilersa pokušati uvjeriti kraljicu i njenu vladu u ispravnost francuskog tumačenja ugovora, ali i zaprijetiti im ratom ako se ne slože. Kraljica i njena vlada odbili su zahtjeve, tako da su u studenom iste godine prekinuti svi odnosi.
Nakon toga Francuzi su bombardirali i zauzeli luku Toamasinu u prosincu 1894., a zatim zauzeli luku Mahajangu u siječnju 1895. godine. U svibnju su uputili istraživački odred zauzeti Antananarivo. Mnogi francuski vojnici pomrli su zbog malarije i drugih bolesti tijekom marša na glavni grad. Francuzi su stigli do Antananariva u rujnu. Malgaška vojska uspjela ih je zadržati na prilazima gradu tri dana, ali je nakon bombardiranja palače kraljica procijenila kako je daljnji otpor nemoguć i pristala na predaju Francuzima.
Nakon toga su njenog muža predsjednika vlade Rainilaiarivonija prognali, tako da je on već iduće godine umro u progonstvu u Alžiru 17. svibnja 1896.[1] Za razliku od njega Ranavalonu III. nisu dirali, ona je ostala kraljica čak i nakon službenog proglašenja Madagaskara francuskom kolonijom u kolovozu 1896. Već iduće godine kraljica je bila optužena za poticanje narodnog ustanka, tako da je francuski generalni guverner Joseph Simon Gallieni ukinuo u veljači 1897. monarhiju, a kraljicu poslao u progonstvo. Prvo je izbjegla na otok Reunion 28. siječnja 1897., a zatim 1. siječnja 1899. godine u grad Alžir u kojem je i umrla. Nakon njene smrti, njeni posmrtni ostatci su 1938. preneseni na Madagaskar gdje je uz dostojnu pompu pokopana u kraljevskoj grobnici u Ambohimangi.[3]
- ↑ a b c d e f Henry Soszynski: Madagaskar Kingdom na portalu Madagaskar, pristupljeno 5. prosinca 2015.
- ↑ a b c d e Madagaskar History, Outside influences (1861–95) na internetskim stranicama enciklopedije Britannice, pristupljeno 5. prosinca 2015.
- ↑ Malagasy Last Queen Ravalona III na portalu Ipernity.com, pristupljeno 5. prosinca 2015.